Intervju sa Dubravkom Trišić, izvršnom urednicom Vulkan izdavaštva

Vulkan izdavaštvo je najveća izdavačka kuća na ovim prostorima. Koji su bili najveći izazovi za vaše poslovanje, od 2013. i osnivanja Vulkan izdavaštva, pa do danas?

Vulkan izdavaštvo je nastalo spajanjem dva izdavača koji su postojali na našoj izdavačkoj sceni decenijama unazad. I Alnari i Mono & Manjana su dugo prethodno gradili svoj stil, reputaciju i publiku, negujući karakterističnu i prepoznatljivu produkciju, te je za nas, kada je došlo do fuzije, postao najveći izazov kako te pojedinačne identitete „prekovati” u jedan jedinstven novi, vulkanski, a da se pritom zadrže sve tekovine ogromnog rada uloženog prethodnih godina. Obe kuće su imale vrlo ozbiljnu i veliku produkciju, ali je sreća bila što su one bile jasno izdiferencirane i programski različite: Alnari se dotad primarno bavio savremenom beletristikom i popularnom naukom za odrasle, dok je Mono & Manjana bila poznata kao izdavač retkih i neobičnih knjiga, enciklopedijskih i dečjih izdanja. Objedinjavanjem svega toga dobili smo jedan koherentan izdavački plan, koji je mogao da odgovori na zahteve najšire čitalačke publike. Samo je čitaoce trebalo navići na novi brend. Naravno, jasno je koliko je to „samo“ zahtevalo truda. Kao i svaka druga tranzicija, ni ova nije bila jednostavna, ali verujem da smo, zahvaljujući predanosti celog našeg tima, uspeli da je realizujemo uspešno, i to u dosta kratkom roku. Već u prvoj godini poslovanja dobili smo brojna priznanja, među kojima su najvažnije domaće književne nagrade (NIN-ova nagrada, Nagrada „Meša Selimović“, Vitalova nagrada, itd.), kao i nama posebno draga tradicionalna nagrada novinara na Sajmu knjiga za najboljeg izdavača. Ipak, ono što je uvek najmerodavnije je svakako reakcija čitalaca, koji su nam pružili sjajnu podršku od samih Vulkanovih početaka, a njihov odziv na našem štandu na Sajmu knjiga iz godine u godinu dokazuje da zasluženo nosimo titulu najboljeg izdavača.

 

Na šta ste, kao izvršna urednica, najponosniji kada je u pitanju poslovanje Vulkana?

Od samog početka pa do danas, Vulkan je za mene neprekidan izazov: doživljavam ga kao živi organizam kojem je neophodno da raste i unapređuje se, jer bi svako zadržavanje na istom zapravo predstavljalo degradaciju. Veličina i reputacija kuće diktiraju obim proizvodnje koji publika očekuje od nas i to s jedne strane jeste naša prednost, ali i velika odgovornost i obaveza. S preko 2.000 aktivnih naslova i u proseku oko 400 novih izdanja godišnje, organizacija produkcije mora da bude hirurški precizna. Izdavački plan iz svih oblasti definišemo na godišnjem nivou, međutim, svetska književna scena je vrlo živa i neprekidno se javljaju noviteti koje nastojimo da učinimo dostupnim našim čitaocima u što kraćem roku, kao i da pravovremeno odgovorimo na njihove želje, te neprestano korigujemo plan u skladu sa realnom potražnjom. Samo tako možemo da ostanemo aktuelni, savremeni i dosledni svojim vrednostima. U tom konstantnom žongliranju ne smete da dozvolite sebi da se uljuljkate u ustaljene obrasce ili oslonite na staru slavu - dok trepnete možete izgubiti bitku sa vremenom i postati anahroni. Zato je svaka godina za nas novi maraton, i ponosna sam na svako dosadašnje Vulkanovo izdanje, od slikovnice do enciklopedije, i sve ljude u našem timu koji rade s nesmanjenim entuzijazmom, posvećenošću i željom za ličnim i kolektivnim unapređivanjem. 

 

Vulkan se vezuje za slogan ''više od knjige''. Zašto ste se opredelili za taj slogan, i šta on predstavlja vama lično?

Taj slogan verovatno na najbolji i najkraći način otelovljuje sve ono što je Vulkanova vizija.  Književnost je uvek svojevrstan odraz doba u kojem nastaje, a izdavačka delatnost, koja predstavlja most između autora i čitaoca, ne može se posmatrati izmešteno od stvarnosti u kojoj postoji i publike kojoj se obraća. Naše vreme je doba velikih i brzih promena u svim sferama društva, pre svega usled hiperintenzivnog tehnološkog razvoja i izmenjene dinamike života, a ni izdavaštvo nije izolovano od tih dešavanja. Elektronska revolucija, koju nam je doneo početak novog milenijuma, napravila je verovatno najveću promenu u ovoj delatnosti još od njenih začetaka. Euforija je prvenstveno zahvatila, očekivano, ekonomski najrazvijenija društva, te su elektronske knjige najbrže zaživele u Zapadnoj Evropi i Americi, gde je u prvoj deceniji XXI veka ovaj oblik izdavaštva doživeo munjevit uspon. Kod nas se osetio tek odjek svih tih dešavanja, a vreme će pokazati da li to treba posmatrati u pozitivnom ili negativnom svetlu. U svakom slučaju, elektronske publikacije napravile su jednu globalnu promenu u svesti čitaoca: dovele su do izvesnog oblika „demokratizacije“ izdavaštva, kako se to često naziva, gde je, kroz takozvani „self-publishing“ gotovo svakom autoru omogućeno da ponudi svoju knjigu najširem čitalačkom auditorijumu. Ta pojava je uticala na izdavače da mnogo spremnije oslušnu zahteve čitalaca, jer se u suprotnom suočavaju sa sopstvenom suvišnošću i paradoksom postojanja: čemu izdanja koja nemaju publiku? Kako pronaći adekvatnu formu kroz koju bismo preneli sadržaj? Odgovor smo pronašli u mahom eklektičnom pristupu: naša raznovrsna produkcija, koju odlikuje brojnost edicija i žanrova, odgovor je na različite čitalačke ukuse. Spoj različitih elemenata može se videti čak i u okviru pojedinačnih izdanja: klasična dela odenuta su u filmsko ruho koje privlači mlade generacije, minimalistički dizajn krasi korice Šekspirovih dela, a dečja izdanja predstavljaju kolaž edukativnih, zabavnih i interaktivnih elemenata. Čitalac savremenog doba je zahtevan, uvek gladan novih spoznaja i želi da u njima objedini različita iskustva. Interdiscipliranost je sve prisutnija, i kao što je sve vidljivija u teatru, tako je i u književnosti. Da bi opstala, književnost može i mora da transcendira samo jedan medijum, ne može biti njime omeđena, a na izdavaču je odgovornost da prepozna način na koji će joj udahnuti život - zato je izdavaštvo više od knjige.  

 

Kada ste 2014. godine dobili nagradu za najboljeg izdavača, Tanja Nježić, novinarka Blica, pročitala je obrazloženje nagrade navevši da je, kada se sve sabere i oduzme, produkcija i delovanje Vulkana na ovdašnjoj književnoj i kulturnoj sceni na tragu onoga što je napisao Umberto Eko - da se "knjige bave realnošću iluzija". Kako vi objašnjavate i razumete ovaj citat?

Eko je jedan od retkih književnih velikana koji ne samo da je negovao svoju pripovedačku delatnost nego ju je je i temeljno analizirao: za njega su jezik, književni postupak i izvorište piščeve inspiracije bili predmet duboke lične fascinacije. S malo reči je uspevao da opiše suštinu, što je odlika samo pravih majstora, a majstorstvo se, kako Kipling kaže, nalazi u osnovi svake velike umetnosti. Čovek ne bi opstao bez umetnosti, ona nam omogućava da zađemo u najtamnije kutke naše duše i istražimo strahove koji nas oduvek obuzimaju, da se suočimo sa sopstvenom prolaznošću i da je kroz kreativno ostvarenje prevaziđemo. Mašta i iluzija su način da damo oduška svojim najinitmnijim htenjima, da stvorimo fiktivni svet koji će nam pružiti siguran prostor za istraživanje realnosti u kojoj smo osuđeni da živimo. To nas uvek gura napred, umetnost kroz naše stvaralaštvo traži način da ode korak dalje i otkrije nam nove sfere egzistencije. Knjige i književnost posmatram upravo na taj način: svakako, najlakše je ostati u komfornoj zoni koja je opasana tradicionalnim literarnim vrednostima i njima izolovana od savremenih zbivanja. Ipak, treba razmotriti šta se dobija ukoliko se oglušimo o zahteve vremena i ako nastavimo da funkcionišemo u okviru ustaljenih, već prilično istrošenih obrazaca. Da bi opstala, književnost se razvija i evoluira, menja se i nudi nove oblike. To se događa  svuda u svetu, a ni mi nismo izuzetak. Granice se pomeraju i nastaju oblici književnosti, a u tim, nazovimo ih istraživačkim, izdavačkim pohodima često smo i sami na novom terenu. Nije nam uvek jednostavno, ali smatramo da je naša dužnost da pokušamo da odgovorimo na želje čitalaca. Da li je rezultat naših nastojanja uvek visoke književne vrednosti? Možda ne. Ali uprkos svojoj potencijalnoj efemernosti u tom aspektu, takva izdanja vredna su na svoj način, budući da u najmanju ruku imaju sociološki značaj kao odraz društva u kojem nastaju. Zato ne treba olako otpisati zahteve nekog doba ma kako delovali na prvi pogled, već ih valja doživeti kao podstrek da radimo na stvaranju novih mogućnosti.

 

Šta nam Vulkan priprema, možete li nam otkriti neki naslov koji možemo očekivati u narednom periodu?

Baš kad se završi vaš festival, ostaje samo mesec dana do vrhunca naše godišnje produkcije. Za ovogodišnji beogradski Sajam knjiga spremamo mnogo noviteta, planiramo oko četrdeset novih naslova iz svih naših edicija. Dozvoliću sebi malo subjektivnosti, pa ću iskoristiti priliku da posebno izdvojim jedan projekat na koji sam vrlo ponosna. Naime, pored brige o izdavačkom sektoru, ja imam privilegiju da se bavim uređivanjem naših kapitalnih izdanja, te bih želela da skrenem pažnju čitaocima na novo i dopunjeno izdanje Istorije Srba koje pripremamo upravo za sajam. Na Ćorovićev sintetički pregled događaja od doseljavanja Srba na Balkan pa sve do Drugog svetskog rata, po prvi put se nadovezuje prikaz dešavanja u burnim decenijama koje su usledile, iz pera jednog od najuvaženijih savremenih istoričara, Milana St. Protića. Protić smelo i savesno govori o turbulentnim godinama do 1991, otvoreno analizirajući uspon i pad srpske ideje u kontekstu jugoslovenskog političkog vrtloga toga doba. Verujem da će ovo izdanje biti izuzetno zanimljivo svim ljubiteljima istorije, ali i svakome ko želi da sazna nešto više o periodu srpske istorije o kojem se i dalje retko ko usuđuje da pristupi sa istoriografske pozicije.

 

Budući da saradnja Bitefa i Vulkana datira godinama unazad, šta je to što je Vulkan prepoznao u Bitefu što ga je opredelilo da budu dugoročni partneri?

Da, ova saradnja je nešto lepo što traje već četvrtu godinu i mislim da bismo slobodno mogli da kažemo da počinje da prerasta u svojevrsnu tradiciju. Posebno je zanimljivo što se Vulkan izdavaštvo, budući da i sami pripadamo kulturnoj branši, mnogo češće nalazi u ulozi beneficijara i vrlo smo srećni što je jedan od naših retkih drugačijih angažmana upravo saradnja s Bitefom. Najkraće rečeno, verujem da smo prepoznali zajedničke vrednosti u našim delatnostima. Možda se publici obraćamo na različite načine, ali ciljevi su nam ultimativno isti: nastojimo da omogućimo znanju da izađe iz uskih stručnih krugova i učinimo ga dostupnim i korisnim društvu, da utičemo na proširenje vidika, podizanje svesti i izgradnju kritičkog stava prema svim nametnutim vrednostima. Bitef je prošle godine pokazao koliku moć ima kultura i koliku pažnju javnosti može da privuče umetnost koja je istovremeno provokativna i sadržajna. I ove godine su očekivanja od festivala velika, svakako vam nije lako jer je uvek teže ponoviti neki uspeh nego ga ostvariti prvi put. Ipak, ne sumnjamo u vas da ćete i ove godine ponovo pomeriti granice i obradovati nas nečim neočekivanim.

 

Šta za vas lično predstavlja saradnja sa Bitefom?

Meni je ovo jedno veliko zadovoljstvo, i to iz više razloga. Kao što sam već pomenula, po prirodi poslovanja osećamo veliku bliskost sa Bitefom i raduje nas svaka prilika za promociju naše vizije. Uz to, teatar je nešto što je za mene lično velika pasija i predmet izuzetnog poštovanja. Bitef uspeva da sve što čini pozorište uzdigne na novi nivo; istovremeno nas provocira, uznemirava i oduševljava. Svaka godina nam otkrije novi način spoznaje ove umetnosti, prepliće je sa drugim artističkim oblicima i daje interdisciplinarnosti novi smisao. I na kraju, ali nikako najmanje važno, poseban lični pečat u saradnji Vulkana i Bitefa daje Miloš Latinović, naš cenjeni autor i vaš direktor. Eto, to je možda najbolji simbol objedinjenosti naših delatnosti. Veliko nam je zadovoljstvo što su njegove knjige pronašle svoj dom baš u našoj produkciji i nadamo se da ćemo opravdati njegovo poverenje i u budućnosti, baš kao što Bitef iz godine u godinu uspeva ne samo da ispuni već i da nadmaši sva naša očekivanja.

 

Koju predstavu sa ovogodišnjeg Bitefovog glavnog programa nećete propustiti i zašto?

Teško je izdvojiti pojedinačne stavke iz ovogodišnjeg programa, jer je jasno da ste, kao i uvek, ozbiljno promislili festival kao celinu. Ovogodišnji moto festivala, Svet bez ljudi, postavlja pred nas večnu umetničku filozofiju: ima li delo svrhu bez publike? S tim se opet možemo vratiti Eku, koji i sam kaže: Često sam se pitao: da li bih, danas, nastavio da pišem i onda kada bi mi rekli da će sutra neka kosmička katastrofa uništiti vasceli svet, tako da više niko neće moći da pročita ono što danas pišem?. Bitef ide korak dalje u tom preispitivanju, čini mi se da će nas ovogodišnje predstave naterati da se zapitamo može li samo delo, a naročito pozorišno, biti izvedeno bez ljudi. Biće zanimljivo videti kako su ove teme obrađene u različitim kulturama, pa ću neizostavno pogledati PA’AM, delo izraelskog umetnika, kao i švajcarsku postavku Zaostavština, komadi bez ljudi. Vrlo interesantno zvuči i Večna Rusija, očekujem intelektualno provokativnu atmosferu koja tera publiku da se dobro zamisli o društvenoj stvarnosti. Možda nam ovogodišnje instalacije i predstave neće biti uvek prijatni, ali će upravo zato ostvariti ono što teatar i ima za cilj: ne da nas uljuljka, već da nas uznemiri i pokrene.