Intervju sa Dianom Gligorijević, članicom Izvršnog odbora i izvršnom direktorkom marketinga kompanije Telegrup

 

Kako ocenjujete trenutnu situaciju u našoj zemlji kada je u pitanju percepcija rada za opštu dobrobit društva? Da li vam se čini da je odgovornost privrednog sektora za rad u najboljem interesu čitavog društva porasla tokom poslednjih godina, ili je naprotiv i dalje statična?

Činjenica je da je društveno odgovorno ponašanje u našu zemlju došlo sa dolaskom multinacionalnih kompanija i stranih investitora jer za njih je to prirodan način poslovanja i investiranja u tržište na kojem se posluje i odakle se prihoduje. Naše kompanije se, rekla bih, tome još uvek uče, čini mi se da smo u onom predškolskom uzrastu u ovom trenutku. S obzirom na to da sam dugo i živela i radila u inostranstvu, ja sam to sa sobom donela kada sam se vratila u našu zemlju i u Beograd devedesetih godina kao jednu prirodnu stvar koju svaka kompanija treba da radi i za mene to nikada nije predstavljalo trošak već investiciju u društvo i ljude koji će sutra koristiti usluge koje naša kompanija nudi. Uzimanje i davanje po meni ide nekim obrnutim redosledom, moraš da daš da bi uzeo. Vraćanje nazad u društvo i podizanje kulturološke ali i svake druge svesti i ulaganje u one koji su zaista na marginama društva je izuzetno važno kao što je važno i da se podstiče kultura, umetnost, obrazovanje i to je ono čemu smo i poslovno i privatno posvećeni. Tu bih dodala i sport kao jednu od aktivnosti u koje posebno kada su u pitanju mlađi, predškolski uzrasti,  Telegrup ulaže jer samo zdrava deca sutra mogu uspešno da se bave svojom karijerom i da budu uspešni članovi društva.

Završili ste Filološki fakultet u Beogradu. Kako je tekao vaš razvoj i kako je došlo do toga da ste danas u svetu tehnologija?

Završavanje fakulteta vam ustvari samo daje šansu da naučite kako se uči i ništa dalje. Sve ostalo su izazovi koje vam život donosi ali koje i sami birate. Ja sam posle Filološkog fakulteta u Beogradu prošla dosta različitih edukacija, nešto što sam lično birala, nešto što mi je nametao posao i životne okolnosti. Tako da sam stekla znanja i na Sorboni, i na Technical College of London, i na Wharton univerzitetu u Americi. Danas, ono što jesam je kompilacija znanja koja sam sticala i koja i dalje stičem jer sam i dalje i zainteresovana da učim nove stvari. Mislim da fakultet nije uslov čime ćete se baviti, to je samo faza u učenju koja vas nauči da stvari posmatrate šire, a dostupnost informacija je ograničena vašim pristupom i željom kako da do tih informacija stignete da biste menjali svoj profil. Pošto sam ja inače nemiran duh, meni bi verovatno bilo dosadno da se godinama bavim istom profesijom. Ja sam to kao mlada prepoznala i odlučila da menjam profesije ali prethodno prepoznajući i  definišući koja su mi potrebna znanja da bih i nakon što promenim tu profesiju ostala uspešna.

Kako bismo našoj publici približili značaj digitalizacije, možete li nam reći šta promovisanje digitalizacije znači, kako to utiče na život i navike građana kao krajnjih korisnika?

Dodaje ubrzanje zato što digitalizacija znači kratki put dolaženja do potrebnih informacija, podataka i dokumenata, a to je važno za svakog pojedinca, građanina naše zemlje, a tako i za kompanije i za državne institucije koje treba da podele te informacije sa građanima. Digitalizacija će definitvno doneti i jedan broj suvišnih zanimanja, pre svega u zoni administracije, u zoni finansijskog poslovanja i zoni nekih inspekcijskih poslova jer će sada sve to preuzeti da rade mašine i softveri. Ja sam tu posebno zabrinuta samo iz razloga što će to ugroziti populaciju zaposlenih žena koje su uglavnom i prepoznate i usmeravaju se ka edukaciji u tim zonama. Mislim da to jeste problem kojim ovo društvo treba da se bavi. Ja lično radim na tome tako što podstičem devojčice, ali i mlade devojke da se bave i da uče IT da bi mogle da budu paralelni pandani dečacima koji prirodno naginju tim profesijama još od kućnog obrazovanja i vaspitanja, pa i školskog usmerenja, jer time ćemo za veliki broj upravo onih profesija u kojima su žene dominantno zaposlene imati jednu plejadu nezaposlenosti i moći ćemo da kreiramo neke nove poslovne mogućnosti. Mislim da treba na tome da se radi brže i osmišljenije nego što je u ovom trenutku situacija, ne samo u našoj zemlji, nego i u svetu.

Vaši rezultati govore da ste uspešna poslovna žena koja ima brojna dostignuća u različitim profesionalnim sferama. Jednom prilikom ste izjavili da  ''žene kod nas nemaju nikakvih granica, osim ličnih predispozicija, stavova i kućnog obrazovanja''. Ipak, koji su za vas, kao ženu, bili najveći poslovni izazovi za napredak u IT svetu, tehnološkoj i digitalnoj industriji, koju kod nas nažalost još uvek definišu kao ''svet muškaraca''?

Ja sam na nesreću dovoljno iskusna da vrlo lako umem da se nosim sa svim izazovnim situacijama i rešavam ih uglavnom u svoju korist zato što iskustvo je samo drugi naziv za sve greške koje ste ranije počinili, pa ste nešto iz tih grešaka i naučili. Dakle, ja sam naučila kako da se nosim sa poslovnim okruženjem. S obzirom da sam u IT svet došla iz avio industrije koja je takođe muška industrija, naučila sam kako da živim u tom svetu i da se izborim da ono što su moji stavovi budu prihvatljivi i prihvaćeni. To nije stvar i stav većine žena. Većina njih je u prilici uglavnom da gleda da ih neko pohvali ili da rade ono što su kod kuće naučile, a to se svodi na neke potpuno drugačije ili humanitarne aktivnosti ili humanizam kao pravac u društvenom životu, mnogo manje egzaktne nauke, pogotovo ne IT. Ne mislim da je danas drugačije nego tada kada sam to izjavila pre par godina kada sam rekla da je stvar u svakoj ženi da u svojoj glavi postroji stvari i kaže: ''Ja hoću, ovim ću se naoružati, ovo su znanja koja su mi potrebna, to je problem koji moram da razrešim i sa time ću ići u korak sa svetom, vremenom i muškarcima''. Ali ne u smislu žena-muškarac, već sposoban ili nesposoban, motivisan ili nemotivisan, sa jasnim ciljem ili nejasnim ciljem. Mislim da tako treba da razmišlja svaka žena, a ne da se oseća inferiorno.

Kakvi su vaši dalji planovi, na kojim projektima trenutno radite i u Srbiji, i izvan njenih granica?

Telegrup nema geografsku teritoriju za koju je vezan, mi smo uvek spremni i sposobni za nove izazove. Ovde radi izuzetan broj mladih, sposobnih i ambicioznih ljudi kojima geografija kao odredište ništa ne znači. Projekti kojima se bavimo su od Afrike, preko Bliskog istoka, do Evropske unije i mi smo zahvaljujući takvom pogledu da projekt menadžment i lokalizacija poslova mogu da se rade i na lokaciji gde se projekat odvija ali i virtuelno sa bilo koje lokacije, zaista nezavisni od toga gde ćemo raditi u budućnosti. Moja velika ambicija je da pokušamo da se takmičimo sa zemljama u Aziji, na Dalekom istoku, Vijentam, Mjanmar, Tajland, Indija... Mislim da imamo dovoljno znanja i kapaciteta za to iako su sve te kompanije ambiciozne, progesivne i brze u pozicioniranju i potvrdi svojih kapaciteta. Raditi samo u Evropi više nije interesantno, važno je naučiti da se takmičimo sa nacijama i zemljama budućnosti, a to azijske zemlje svakako jesu i mislim da je to izazov koji ćemo morati da savladamo. Ono što jeste važno su novi modaliteti sticanja znanja, i to posebno u poljoprivednoj zoni, IT u poljoprivredi i medicini jer će to biti dve industrijske grane koje će svakako preživeti velike tranformacije i koje bez IT-ja neće moći. Mi smo već preduzeli početne korake pre tri - četiri godine, tako da mogu da kažem da sada već o ovome možemo da razgovaramo između sebe i da se pozicioniramo na tržištu sa određenim iskustvima i definitivno sa planovima za razvoj u budućnosti.