Intervju sa Fabriciom Kasolom

Pre početka predstave u holu Sava centra se javila prilika za razgovor za Bitef blog sa Fabriciom Kasolom, autorom muzike za predstavu. U intervjuu se dotičemo mnogih tema, od tradicionalne afričke muzike pa do smrti žene koja je pristala na snimanje pri umiranju.

 

U Rekvijemu za L. koristite različite vrste muzike: klasičnu, tradicionalnu i popularnu muziku, ukoliko sam dobro shvatio. Da li smatrate da nema nikakve suštinske razlike među ovim podvrstama?

 

Fabricio Kasol: Moram da Vas ispravim donekle jer nismo koristili tradicionalnu afričku muziku. Zašto? Jer je ideja bila da stvorimo novu vrstu pogrebne ceremonije, novi način da proslavljamo smrt. Ono za šta je jasno da smo koristili je referenca na Mocartov Rekvijem. Mogu da govorim o svim različitim aspektima, ali je prvi aspekt Mocart. Mislim da svi znaju da Mocart nije mogao da završi Rekvijem. Kada imate note, ne možete da vidite šta je Mocart zapisao a šta ne. Ali to možete da vidite kada imate manuskript. Šušmajor je glavni kompozitor, ali su i ostali radili na nedovršenom Rekvijemu. Primećujete različite rukopise jer su svi pisali na istom manuskriptu. Ponegde imate nekoliko taktova, negde imate prazne strane i nailazite na druge rukopise. Pomislio sam: okej, ako uglavnom ne koristimo druge rukopise, svuda imamo rupe. Možemo li da stvorimo novu ceremoniju koristeći se i nekim drugim uticajima? Onda nastaje proces komponovanja u kom stvaramo ekstenzije i razmišljamo kako da afrikanizujemo te ekstenzije. Ali ne samo ekstenzije, već i samog Mocarta. Imate čistu referencu na Mocarta i imate njegov afrikanizovan aspekt. Ali ovo je samo jedan deo, ima toliko stvari koje treba povezati. Ima još nešto što bih voleo da kažem i što mi je značajno... Kada kažete da koristim različite vrste muzike i uzmem malo ovoga i malo onoga... Na taj način stvaramo proces dopunjavanja, i to takođe nije poenta. Poenta je da se stvori proces multiplikacije kada nešto može da se poveže sa nečim drugim i da odluta na potpuno drugo mesto. I onda ne znate da li to nešto dolazi od Mocarta, iz Zapadnog sveta ili dolazi iz Afrike. Znate, izgubite tu vrstu percepcije. Stvarate nešto što je jedinstvo.

 

Istraživali ste i o afričkoj muzici i o muzici Zapadne civilizacije. Da li vidite neku suštinsku razliku u pristupu muzici u ovim različitim mestima? Da li je muzika u Africi, na primer, više sastavni deo svakodnevnog života nego što je u Evropi?

 

Fabricio Kasol: To je dosta pitanja u jednom, ali ima nečeg što ste povezali sa prethodnim pitanjem. Pre svega, Afrika je ogromna. Sever, jug, zapad, istok, centralna Afrika, kako god... Puna je različitih kultura, puna različitih pristupa muzici i životu. Čak i ako uzmete kao primer južnu Afriku, ima toliko različitih pristupa! Ako pogledate Kongo - toliko različitosti! Imate delove Afrike u kojima vlada polifonija, i imate delove u kojima nema polifonije, već monodije. Polifonija predstavlja više glasova istovremeno. Zapadnjačka muzika ima polifoniju, ne u svojim počecima, ali danas je imamo. Imamo različite glasove koji se ukrštaju i prave poli - foniju. Imate delove Afrike, naročito na zapadu, koji su monodični, baš kao i u Indiji. U Indiji ne postoji polifonija, niti u arapskoj muzici. U takvoj muzici imate osnovu i samo jednu melodiju. A gde je muzika polifonična? Kongo je u suštini polifoničan, a ja bih rekao, i Južna Afrika. U predstavi imamo muzičare iz Konga i iz Južne Afrike. U periodu ranih kultura kada su ljudi pevali u šumama, pevali su polifonično. Mocart je takođe polifonija. Ovde je veliki izazov kada imate Rekvijem i melodije uvek dolaze postepeno. Prvo imate jednu melodiju, pa drugu vrlo sličnu prvoj, pa treću koja je takođe vrlo slična prethodnoj... I sve dolaze postepeno. Tako se stvara kretanje. A u afričkoj muzici imate polifoniju ali koja ne funkcioniše na isti način. Naš je zadatak da stvorimo moguću povezanost. Takođe, postoje i određene umetničke tajne (smeh). Morate naći način da dotaknete stvari. Mislim da, kada imate Mocarta ili bilo kog drugog kompozitora, suštinu čine period vremena i prolongacija. Mislim da veliki kompozitori znaju to odlično. Važno je kada radite Baha i Mocarta i sve te velike ljude. Svi oni imaju različite periode vremena u svojoj muzici. Samo je pitanje kako da napravite rupe u kompoziciji. A nakon toga morate da koristite određene tajne i da napravite kombinaciju. Kada radite, na primer, Rekvijem za L. sa muzičarima iz zapadnih delova Afrike poput Malija i Senegala, morate raditi na drugačiji način jer oni tamo nemaju polifoniju.

 

Da li smatrate da nam Rekvijem za L. sugeriše da smrt pojedinca treba biti propraćena kolektivnim ritualom kako bismo se oslobodili tabua smrti koji vlada u našem društvu?

 

Fabricio Kasol: Kako bih ja mogao da odgovorim na to pitanje, tako je veliko (smeh)! Mogu da kažem da smo Alen Platel i ja, dok smo radili na Rekvijemu za L., naravno razmišljali o svim tim pitanjima. Ali to što stvaramo novu ceremoniju je naš predlog rešenja. Ne kažem da je to jedino rešenje, to je naše rešenje. Mislim da bi svako mogao neki vid rešenja da predloži. Ali bih voleo da se vratim na temu individualnosti i kolektivnosti jer je to nešto veoma važno i mi smo bili suočeni sa tim pitanjem. Prvo sam imao dve ideje. Prva se ticala pozornice. Inspiracija nam je bio Memorijal Holokausta u Berlinu, sa onim ogromnim crnim kamenjem. To je reprezentacija kolektivne smrti. Ali to je reprezentacija i svake kolektivne smrti, ne samo te jedne konkretno. I Lusi, ona je tu. Mi možemo da je vidimo. Ona nam je ponudila poslednji sat svog života. Ona malo po malo umire sve do trenutka kada zaista postane mrtva. Ona predstavlja individualnu smrt. I to je relacija između simbola kolektivne i individualne smrti. Mislim da u svakoj kolektivnoj smrti imate način da sami kao pojedinac proživite smrt, ali da to ima i uticaja na zajednicu. A što se tabua tiče... Mislim da je Alenu bilo važno da uradi ovaj komad da bi ljudi mogli mnogo lakše da pričaju o mnogim stvarima. Ponekad je pravo ludilo, mi imamo izvođenja u mnogim državama. Na svakom mestu svako oseća i proživljava tu relaciju između individualnog i kolektivnog na drugačiji način. Prelepo je što imamo dosta država da obiđemo sa ovom predstavom. Kada igramo u Africi, bez obzira da li je Lusi belkinja, da li je u pitanju Memorijal Holokausta, stvara se povezanost sa nekim našim unutrašnjim centrom. Mislim da je to veoma važno. Alen zna kako da dotakne te stvari. U samoj muzici Mocartov Rekvijem je simbol kolektivnosti. Kada idete na uobičajen koncert Rekvijema, imate gomilu ljudi koji pevaju i sviraju. Svi su u crnom, niko se ne smeje. I imate soliste koji jedini iskazuju individualnost. Takođe, postoji veliki kolektivistički utisak u adaptaciji koju smo mi radili, ali ćete videti kako će muzičari izražavati svoju individualnost unutar kolektiva. Oni pokazuju svoju mrežu odnosa sa Lusi tokom celog izvođenja. To je poput magije jer se stvara utisak kao da je Lusi prisutna. Alen je uvek govorio da, kada si na pozornici, ne treba da igraš za ljude, igraj za sebe, igrajte između vas. Jer što više ste vi povezani, više će i publika biti s vama. Nemojte se truditi da zadovoljite publiku. Samo stvorite svoje sopstveno mesto, kao da ste na groblju, i svirajte i imajte tu konekciju sa Lusi. Treba da zanesete publiku i da shvatite da je svako zajedno tu sa Lusi u jednoj prostoriji u trenutku kada ona umire. To je veliki izazov takođe. Kada smo dobili njen snimak od porodice, Lusi je bila tu i porodica je bila oko nje. Ali Alen je zumirao Lusi jer nisu svi članovi porodice želeli da budu na sceni. Dakle, zum je na njoj i možemo videti jako malo članova porodice, ali stvara se osećaj kao da su svi ljudi u pozorištu Lusina porodica. I muzičari moraju da stvore takav osećaj. Ovo nije koncert, nije predstava već ceremonija. I svako je tu da bi delio. Imamo muziku i muzičare koji su ludi i odlični muzičari. Toliko toga daju i vrlo često gruvaju toliko puno. Nekad baš osetimo dubinu, nekad dobijemo energiju za ples. Alen stvara takav odnos zato što film nije montiran. Film samo teče. Prvi deo filma ide sporije i mi primećujemo Lusi na način da se mi srodimo s njom. Na filmu je napravljen rez samo dva puta, ja mislim. I nema sinhronizacije. Znate, vi igrajte to kada Lusi uradi ovo - ne, ne. Nekad muzičari sviraju malo brže, nekad malo sporije ili malo duže ili kraće. Film sam teče. Ali stvara se osećaj kao da je Lusi stalno sa muzičarima i kao da su muzičari stalno sa njom. U toku nekih večeri se pitam šta se ovo događa jer, ona otvori oči i nešto se desi! Kao da je prisutna. Postoji mnogo osećaja i mnogo tajni. Nekad oni osete nešto i odluče da joj se približe, nekad baš i ne. Stvar je u tome kako oni prožive ovakve stvari. Veoma je posebno, veoma emotivno.  Ljudi reaguju toliko različito, a opet nekako jako slično kad se sveobuhvatno pogleda. Veoma sam znatiželjan da vidim da li će večerašnje izvođenje biti izuzetak što se tiče nekih stvari. Ponekad kada krene predstava, niko se ne pomera. I uglavnom kada se pojavimo na kraju publika eksplodira. Znate, prožive nešto. Nije da su samo nešto videli, nego su nešto i podelili.

 

Pomenuli ste Lusinu porodicu. Da li je predstava imala uticaj na njih i njihov doživljaj Lusine smrti?

 

Fabricio Kasol: Pre svega, sve je bilo u dogovoru sa porodicom. Porodica je došla u toku procesa i pričali su: ovo može; ili: ovo ne može. I Alen ih je slušao. Nije bilo nijednog dogovora i nijedne odluke bez pristanka porodice. Oni dolaze vrlo često, ne znam koliko su puta došli na izvođenje. Sestre takođe, ali ćerke - nemam predstavu koliko su puta bile. Jako su volele svoju majku, a njihova majka je bila simbol promena jer se celog života borila za prava žena i za socijalna prava. Bila je izuzetno angažovana u mnogim aspektima u toku života. A oni su uvek bili tu, kada smo igrali u Berlinu, bili su u Berlinu, i u mnogim drugim gradovima. Uvek žele da znaju kako je izvođenje prošlo i ja znam da će sigurno doći ponovo. Nekad i igraju sa muzičarima. Zaista razumeju ovu novu ceremoniju. Ali bilo je i vremena kada su bili pomalo ljuti na svoju majku: umrla je a trebalo je da bude tu i da vidi čitavu predstavu. Ali ona je ipak tu, sve vreme.

 

Ovogodišnji Bitef tematizuje rast desnog populizma i autokratskih režima. Zanimljivo je da pojedini govore da je Rekvijem za L. unutar dramaturgije festivala zapravo rekvijem za Zapadnu civilizaciju jer zatvara festival. Imate li nekih komentara na to?

 

Fabricio Kasol: Momenat kada radite na nečemu i nešto je završeno, imate osećaj kao da se dogodio porođaj. Projekat odlazi u svet i kreće da putuje i da se susreće sa novim ljudima različitih perspektiva, jezika i kultura. Naravno da imate dosta opservacija, dosta reakcija... I mislim da je to dobro. Dobro je čuti različite perspektive. Da li zapadni svet umire? Ne znam. Ali ako ljudi to vide, nije problem. Za mene je uvek bolje da pustimo da se predstava sama konektuje sa stvarima koje su veće i od nje. Azijci, na primer, vide azijsku realnost iako je većina Afrikanaca na sceni. I to je dobro. Kada budemo igrali u Africi, jako će me zanimati šta će ljudi iz Afrike da misle. Nemam pojma. Kada budemo igrali u SAD-u, nemam predstavu šta će oni misliti. To takođe zavisi da li je država većinski katolička, protestantska, više ateistička, muslimanska... Sve te stvari utiču na viziju o predstavi. Tako da je teško odgovoriti na pitanje. Razumećete da je nekad teže odgovarati na pitanja. Na primer, mi smo odlučili da nakon izvođenja nemamo razgovor s publikom. Zašto? Sećam se kad smo bili u Berlinu - znate, u Berlinu su dramaturgija i razgovori sa publikom jako bitni. Kada smo imali sastanak sa publikom, bilo je prepuno. Pomislio sam da niko nije otišao, da su svi tu. Ljudi počinju da iskazuju emocije i da govore. Pomislili smo da je bolje da publika ostane sa sopstvenim osećanjima. Nekad su pitanja dobra, ali jednostavna, i onda moramo da pojednostavljujemo stvari, a nije neophodno da se sve razume. Smatram da je važno da zaštitimo naš unutrašnji osećaj koji imamo prema predstavi. Nije presudno da se napravi direktna debata. Ponekad debate odu u mnogo različitih pravaca. Mislim, ovo nije politički komad o Africi!  O činjenici je da smo svi jednaki pred smrću i, uostalom nije reč samo o smrti, već i o životu. Mi živimo i treba da koristimo energiju i tu lepotu koju imamo. Predstava je mnogo više o životu nego što je o smrti.

 

Poznajete li muziku sa Balkana? Da li biste voleli da uradite predstavu koja bi se ticala i balkanske muzike?

 

Fabricio Kasol: Obožavam balkansku muziku! Obožavam srpsku muziku! Volim svu balkansku muziku. Bugarska, Srbija, Makedonija, sve te zemlje imaju potpuno drugačije vrste muzike. Postoje srpske pesme koje su fenomenalne! Već sam radio neke stvari koje se tiču Balkana. Ali pitanje nije loše zato što upravo pripremam nešto vezano za to. Ali za sada ne mogu da govorim više o tome.

 

Razgovor vodio Borisav Matić