Američki kritičar Majkl Frid objavio je 1967. godine esej „Umetnost i objektnost“ u kojem je, ističući razliku između modernizma i minimalne umetnosti, koristio termine „prezentnost“ i „teatralnost“, kao odlike prvog pojma, odnosno drugog. Ne upuštajući se u tumačenje ove distinkcije, konstatujemo da je pojam „teatralnost“ - koji kod Frida upućuje na artificijelnu konstrukciju, izveštačenost i „poziranje“ - time uveden u diskurs istorije umetnosti kao negativna oznaka za umetnost koja narušava ontologiju modernističkog dela i sistem vrednosti koje otelovljuje. Razumljivo je što Frid, kao pripadnik formalističke škole mišljenja, u potpunosti zanemaruje promenu umetničke paradigme koju šezdesetih godina donose neoavangardni pokreti u kojima je potpuno drugačiji tip „teatralnosti“ postao jednim od najvažnijih instrumenata probijanja granica modernističke autonomije umetnosti. Hepening, fluksus, performans, bodi art, instalacije, envajronmenti i različite intermedijalne forme izraza dovele su, kao nikada ranije u povesti, do uzajamnog približavanja teatra i vizuelne umetnosti. Ova približavanja, koja obuhvataju i druge discipline (muziku, književnost, film, ples), dugujemo „performativnom okretu“, pod kojim se podrazumeva prebacivanje akcenta s predstave ili izložbe na metakategoriju događaja, koja dovodi u pitanje ustanovljene parametre (kontekst pojavljivanja, sredstva produkcije, način recepcije) na osnovu kojih se delo svrstava u određenu disciplinu.

Ovom trendu priključio se i Bitef, u čijim će pratećim programima od 1968. do 1972. značajno mesto zauzimati „likovni Bitef“, koji je realizovala Galerija 212, na čelu s kustoskinjom Biljanom Tomić. Ne samo da je festival ažurno registrovao paradigmatske promene toga vremena već je prvi put u Jugoslaviji otvorio mogućnost „bliskog susreta“ teatra i vizuelne umetnosti - konkretno, „novih pozorišnih tendencija“ i „nove umetničke prakse“ - koji je, nažalost, zastao na nivou prikazivanja fluidnosti njihovih granica, bez odgovarajuće kritičko-teorijske elaboracije. Početna premisa razmatranja aktuelnih susretanja nisu samo promene koje su se odigrale performativnim okretom šezdesetih godina već i odsustvo teorijskog promišljanja posledica tog okreta, koje pratimo sve do danas. One se i u teatrologiji i u teoriji umetnosti, uprkos interdisciplinarnim orijentacijama obe nauke, veoma retko istražuju, dok sama praksa poznaje samo izolovane slučajeve artikulisanog promišljanja teatarskog u vizuelnoj umetnosti obrnuto. Tri pozorišne instalacije koje zatvaraju ovogodišnji Bitef povod su da se ova tema pokrene s mrtve tačke i otvori diskusija, ne više o granicama za koje je izvesno da su prekoračene već o pragovima prelaza ili međuprostorima teatra i vizuelne umetnosti.

Dejan Sretenović

 

Na Tribini učestvuju: Dominik Iber, scenograf i reditelj (Rimini protokol); Marina Davidova, pozorišna kritičarka, istoričarka i producentkinja (Viši naučni saradnik na Institutu za umetničke studije u Moskvi); dr Jelena Vesić, nezavisna istraživačica, kustoskinja, istoričarka umetnosti i spisateljica koja živi u Beogradu i deluje internacionalno; dr Ana Vujanović, nezavisna kulturna radnica - teoretičarka izvođačkih umetnosti i kulture i dramaturškinja koja živi i radi između Berlina, Amsterdama i Beograda.

Moderator Tribine: dr Dejan Sretenović, istoričar i teoretičar umetnosti (kustos Muzej savremene umetnosti u Beogradu)

Fotografija: Samuel Rubio