Po prologu se epilog poznaje

Odilo. Zatamnjenje. Oratorijum. predstava koja je na ovogodišnjem Bitefu gostovala van takmičarskog programa, a u funkciji prologa festivala, tematski se bavi nacizmom. Njen fokus, ipak, nije usmeren toliko na problematizovanje užasavajućih posledica takve ideologije po čovečanstvo - taj momenat u ovoj predstavi kao da ima aksiomatski status - već se akcenat pomera na uzroke nacizma, pojedince glasnogovornike i kolektiv koji pristaje da bude sprovoditelj njihovih ideja. Poigravajući se sa dokumentarnim biografskim materijalom Odila Globočnika, reditelj Dragan Živadinov se odriče mogućnosti konstruisanja klasičnog dramskog sukoba, namesto čega gradi linearan narativ geneze nacizma kroz lik Globočnika i njegovih pristalica. Narod progovara horski, jednoglasno, naglašavajući da on preuzima i reprodukuje „Odilove uniformne reči“. Opisuje se stanje haosa i ekonomske krize najeksplicitnije izražene kroz odsustvo poslova koje preuzimaju inferiorni i divlji „Srboslavci“, kao i nedostatak resursa akumuliranih od strane Jevreja, „prvaka materijalizma“. Društveni antagonizam, klasna borba i druge tenzije inherentne su kapitalizmu jer modernizacija i industrijalizacija znače destabilizaciju postojećih odnosa i time podrazumevaju socijalne konflikte. Problem takve nestabilnosti Odilove parole rešavaju konstruisanjem ideološkog narativa o tome kako je društvo dospelo u krizu - ne kao rezultat društvenih tenizja izazvanih kapitalizmom, već kao posledica prisustva stranog faktora. Uzvikuje se kako je samo jedan Jevrej previše, za čim sledi ideja da se regulisanje krize ne može prepustiti strastima, već da stvari treba urediti temeljno i sistematski, u čemu se prepoznaje najava pervertiranog i užasanog sistema holokausta.

Scenografija (Dunja Zupančič) donekle predstavlja jedan od onih glomaznih podijuma sa kojih se masama obraćao vrh Nacionalsocijalističke nemačke radničke partije, ali toj monumentalnoj estetici pridate su jarke, šljašteće crvene boje  karakteristične za scenske nastupe evrovizijskih učesnika. Dakle, dodat je jedan savremeni detalj popularne kulture kojim se oživljava i aktuellizuje nacistička estetika sa svrhom da se upozori na mogućnost metamorfoziranja spoljašnjih karakteristika ideologije fašizma i njegovog ponovnog pojavljivanja u savremenijem ruhu koji može zavarati neoprezno oko. Po tako uređenom prostoru kreću se čitave grupe vojnika i oficira u nacističkim uniformama koji skandiraju Odilove nacističke parole dok svakom replikom i svakim pokretom odaju utisak da je u pitanju dobro uigran i puno puta ponavljani performans - posledica ideološkog inženjeringa kojem su bili podvrgavani. Autori Peter Mlakar i Dragan Živadinov preispituju odgovornost i krivicu tih ljudi. Narodne mase autori na samom početku predstave poistovećuju sa horom grčke tragedije, a Odila sa prvim glumcem koji iz tog horskog koletkiva istupa da saopšti ono što oni sami već misle zbog čega ga prisvajaju kao svog glasnogovornika. Čitavoj fašističkoj doktrinaciji time se pripisuje karakter ritualnog procesa za koji je karakterističan maničan zanos učesnika, a time i odsustvo racionalnog rezonovanja pa se ostatku radnje u čitavoj predstavi utiskuje snažna doza bezumlja.

Dalji narativ sprovodi se kroz fragmentarnu strukturu biografskih detalja Globočnikovog života. Jedan od upečatljivih momenata je trenutak kada kroz igru sa globusima, koji u ovoj predstavi zamenjuju simbol svastike, Odilo i Hitler kao neobavezno planiraju holokaust. Kada hronologija dostigne period pred kraj Drugog svetskog rata, čitav ansambl skida obeležja nacizma i jednoglasno, kao što je podržao Odila, sada ga se odriče. Replika narodnih masa s početka predstave da su ga prisvojili kao svog glasnogovornika  ponavlja se u drugačijem obliku. Kolektiv sada tvrdi kako ga je prisvojio samo zato da bi ga rastrgao, što uvodi momenat zanosnog ritualnog komadanja žrtve kakvo nesvesno sprovode Bahantkinje u Euripidovoj istoimenoj tragediji. Iz toga proizilazi da su krivica i odgovornost ljudi koji su podržali nacizam dovedeni u pitanje. S jedne strane oni eksplicitno prisvajaju Odila, sa druge strane toj odanosti i privrženosti Globočnikovim idejama pripisuje se momenat nesvesnog, zavedenog. Autori se međutim, ne dvoume jer stvar razrešavaju poigravanjem sa konvencijom aplauza na kraju predstave. Veliki ansambl koji je predstavljao hor na kraju ne izlazi na poklon jer ga niko od njih ne zaslužuje jer ih čak ni zavedenost ne oslobađa ni krivice ni odgovornosti.

            Postavljanjem ovakve predstave danas sugeriše se na sličan sistem propagande i rezonovanja kada je u pitanju porast desnog populizma i njegov odnos prema novoj ekonomskoj, ali i izbegličkoj krizi. Problemi savremene Evrope ukazuju se u velikoj meri ekvivalentnim onima iz tridesetih godina 20. veka; zastrašujuće je to što se sličnost prepoznaje u retorici kojom se teži rešavanju tenzija. Reditelj ni na koji način nije morao da osavremeni kontekst i vreme u kom se odvija radnja predstave. Ekonomska kriza, nezaposlenost, kriza identiteta usled susreta različitih kultura samo su neke od očiglednih paralela. Živadinov na taj način prikazom dokumentarne, istorijske građe, zapravo kritikuje trenutno stanje Evrope i poziva na oprez. U kontekstu festivala sa naslovom Svet bez ljudi, taj apel za budnim stanjem i oprezom može se pročitati kao upozorenje na to da će se, ako se fašizmu na vreme ne suprotstavimo,  po prologu epilog poznati.

 

Andrej Čanji