Prostorni mozaik sećanja

U odrednicu “instalacije” mogu se, više ili manje tačno, uklopiti tri predstave: Večna Rusija Marine Davidove i Vere Martinove, Zaostavština: komadi bez ljudi famoznih Rimini protokola, i, donekle uslovno, multimedijalni rad izraelskog mladog umetnika Nadava Barnee, Pa’am.

 

Više od određenja “instalacija”, ova tri dela objedinjuje to što su, od ostatka glavnog programa, poprilično apartna, svaka na svoj način: dve od njih su pre svega prostorne postavke (Večna Rusija i Zaostavština),  a treća nema živog čoveka na sceni. Sve tri, na jedan ili drugi način, govore o — smrti i odumiranju. Odumiranju ljudi, odumiranju ideala, ali i pamćenja tih ljudi, ideala i prošlosti kao takve.

 

Večna Rusija

 

Pre nego što je Večna Rusija postala instalacija nemačkog pozorišta Hebel am Ufer, ruski slikar, Ilija Glazunov, krajem prošlog veka oslikao je svoju “večnu Rusiju”; njegova istoimena slika tematski je posvećena hiljadugodišnjici pokrštavanja Rusa. Kompoziciono je jasna; kroz istoriju nedaća, istorija Rusije i pravoslavlja preživljava do današnjeg doba, a u obliku litije koja ide napred, “ka posmatraču”. Njegova slika, dakle, pozdravlja i ovekovečava tu činjenicu.

 

Večna Rusija Marine Davidove i Vere Martinove nije nikako tako optimistična, premda je takođe posvećena jubileju: stogodišnjici Oktobarske revolucije. Slično Glazunovljevoj slici, ova instalacija ima jasan prostorno-vremenski koncept; ali, za razliku od svog prethodnika, pokazuje gnjilost državnih sistema, problematizujući i relativizujući mogućnost promene jednog ustaljenog društvenog sistema.

 

Šetnjom kroz kružni sistem soba gledaoci — ili već, spect-actors — imaće priliku da se prošetaju kroz nekolike segmente istorije Rusije, od carskog doba pa sve do današnjice. Ispostaviće se da je istorija kružna i da je, ipak, sistem nepromenljiv, te da je nevažno kako se on zove — carski, socijalistički ili demokratskorepublički, to je sve, suštinski, jedno isto. Ruska istorija otelovljena je kao sukcesija propalih revolucija; mora se priznati, takva istorija je tragična i sama po sebi zaslužuje da bude “naslovni junak” jednog ovakvog dela.

 

Nakon ovog umetničkog parkura, moglo bi se postaviti mnogo pitanja; od toga da li se revolucijom išta postiže, do za ovu postavku, možda, suštinskog pitanja: da li je Rusija ikada — bar na jedan dan — postala utopija kakvu su svi njeni borci želeli?

 

A, kad smo kod istorije propalih revolucija, podseća li vas to na još nečiju istoriju?

 

Zaostavština, komadi bez ljudi

 

Naredni prostorni narativ potpisuju Štefan Kegi i Dominik Iber, u švajcarskom pozorištu Vidi. Ovoga puta, spect-actors posetiće osam soba koje su neka vrsta poslednjeg autoportreta. U periodu od dve godine, Kegi i Iber posećivali su mesta sa kojih ljudi bespovratno odlaze; sa njima su radili i od njih tražili da osmisle sobu koja bi bila njihova zaostavština. Od preko dve stotine različitih svedočenja, odabrali su osam.

 

Osmoro ljudi koji su, u vremenu kada se sve više odlaže spozanja poslednjeg trenutka, odlučili da tom trenutku izađu u susret.

 

Zaostavština jeste jedna vrsta dokumentarističkog dela; ona je, međutim, specifično dokumentaristička: na jedan vrlo tanan i opipljiv način. Svi predmeti u sobama su predmeti tih ljudi koji su sada, možda, već davno nestali; predmeti koji su oni smatrali ličnima i koje su svakodnevno koristili; ti ”predmeti” ne moraju nikako biti čisto materijalne prirode. To mogu biti njihovi snovi. I, iako umiru, svako od njih izjavljuje ponešto o životu; prisutni su glasom, i prisutni su tragovima koje su za sobom ostavili. U tom materijalnom okviru, oni lebde negde između odsustva i prisustva.

 

Pored toga što ponire u duboka, čak suštinska pitanja — kao da to nije dovoljno! — ova postavka je neverovatno slojevita. Postaviće mnoga pitanja koja se tiču socijalnih i kulturoloških pitanja, obrađujući najrazličitije nacionalne pripadnosti i najrazličitija politička uverenja onih koji nestaju.

 

A u prolazu, nebo. Na svakih nekoliko minuta, sevne munja. Svakih nekoliko minuta, još je jednog čoveka nestalo. A tih smo zaostavština lišeni.

 

Pa’am

 

pa’am — transliteracija hebrejske reči פעם koja ima značenje vreme, ili jednom; ili, u ovoj konotaciji, jednom davno.

 

Mladi multimedijalni umetnik Nadav Barnea postavio je na scenu, pomoću osam monitora, jedan čitav mozaik sećanja i osećaja. Kroz jednu apstraktnu formu, ređaće se mešavina činjenica, misli, nostalgije i krivice, a koje sve povezuju kontemplacije o gubitku bližnjih, i o smrti kao takvoj.

 

Iako nije reč prostornoj instalaciji par exellance, ovo delo jeste apartno; na sceni, čovek svojim telom nije prisutan. Edvard Gordon Krejg bi verovatno rekao — i bolje! Možda bi i bio u pravu; jer, zbog odsustva tela, apstrakcija postaje potpuna, a naše domaštavanje gotovo bezgranično. Tako će lične ispovesti troje ljudi, glumice Ore Meirson, muzičara Erana Zura i glumca Orana Tavori, dobiti potpuno novu, ličnu dimenziju. Publika će njihova sećanja uparivati sa svojima, i tako dobiti jedno neverovatno pozorišno iskustvo (koje pozorišni kritičari najčešće poistovećuju sa tripom?).

 

Svetla, muzika, pa i tišina, daju ovoj postavci uvek nove dimenzije. I, kao što je to bio slučaj i sa Zaostavštinom, Barnea se ne ograničava samo na lični doživljaj, već je njegova postavka i jedan važan socijalni komentar i refleksija na društvo kao takvo, na zaboravljanje, a onda i na ličnu i kolektivnu odgovornost, osvrćući se na najveću katastrofu čovečanstva — Holokaust.

 

 

Tri instalacije koje se, svaka na svoj način, bave smrću, sećanjem i društvom, slikaju tako čitavu lepezu različitih poimanja ovih pojmova; tri instalacije koje, kada se posmatraju u celini, daju jedno, zaista nesvakidašnje, pozorišno iskustvo. One je apartne (malo čudno i malo neobično), ali i poseduju neverovatnu dubinu i prostor za ličnu nadgradnju i domaštavanje. Koliko god će odustvo ljudi u ovim instalacijama biti primetno, ipak će to biti ljudi, spect-actors, koji će u svom doživljaju, sklopiti pune i koloritne slike sećanja.

 

Ivona Janjić