Da li opera, opereta, mjuzikl, balet i njihovi brojni izvedeni podoblici legitimno pripadaju oblasti pozorišne umetnosti, ili prevashodno spadaju u oblast muzike, a udeo suštinskog pozorišnog izvođenja je u njima minimalan i sporedan?  Da li je opersko pozorište u jednom periodu zalutalo, jer je u njemu, po Vagnerovim  rečima, sredstvo (muzika) postalo svrha, a svrha (drama) postala sredstvo? Da li pojam muzičkog pozorišta označava samo etablirane žanrove koji se izvode u standardnim muzičko-scenskim institucijama, ili taj pojam može imati daleko širi i dublji dijapazon, kao most koji vodi od praoblika u primitivnim zajednicama, preko antičke tragedije, mnogobrojnih  oblika ritualnog, verskog, dvorskog i pučkog izvođaštva, do najraznovrsnijih istraživačkih oblika modernih i postmodernih avangardi? Da li posledično tome pojam muzičkog pozorišta može obuhvatati veliki, ako ne i najveći deo istorije pozorišta? Da li je pojam muzičkog pozorišta suprotstavljen operi, ili je samo prevazilazi? Da li je muzičko pozorište ultimativni oblik umetničke sinteze?   Kako apstraktni muzički tekst i konkretni tekst žive scenske radnje stvaraju jedinstvenu umetničku strukturu? Na ova, ali i mnoga druga pitanja pokušavaju da daju odgovore tekstovi u ovoj knjizi.

Najintrigantniji deo istraživanja fenomena muzičkog pozorišta ticao se upravo strukturalnog razlaganja procesa sinteze i međuuslovljenosti muzičkog i akcionog teksta, spoja u kome elementi jedne strukture bivaju određeni logikom druge strukture i obratno. U tom prožimanju, koje je mnogo više od prostog zbira, dve strane se međusobno oplođuju i jedna drugu menjaju. Struktura konkretne i životno čitljive radnje  biva podvrgnuta logici apstraktnog muzičkog toka, a apstraktna muzička struktura biva tumačena događajnom logikom  unutrašnjih i spoljnih tokova dramske radnje. Muzička apstrakcija dobija životnu konkretnost, a akciona konkretnost dobija apstraktnu artificiranost i estetizaciju.

 

Zato je za finalni akord ove knjige izabran  kratki, ali jezgroviti iskaz, skoro parola, Patrisa Pavisa. Definišući operu, on proklamuje: „Koristeći sva sredstva teatra, uz prednost glasa i muzike, opera predstavlja teatar par excellence.“